ponedjeljak, 19.03.2007.
Bajsikl
Pogodi te odjednom, određeni miris, zvuk povezani s nekom slikom i u umu ti izrone neka davna sjećanja. Bilo je predivno jutro u makarskoj, vjetar je milovao moju kožu dok sam išao nazad prema kući iz kupovine kad odjednom desilo se bas to, prisjećanje na davni događaj. Dječak se trudio da održi ravnotežu na biciklu ali nije mu išlo i pao je kližući se nizbrdicom ravno do mene. Morao sam se izmaknuti biciklu koji je letio drito u mene i zabio se u uličnu svjetiljku. Stenjao i plakao je od boli dok je iz njegovog oderanog koljena šikljala krv. Pritiskao je grčevito rukom ranu ali krv je prolazila među prste i nastavljala da se sliva niz njegovu nogu. Prišao sam mu i maramicom pritisnuo ranu gledajući da nema još negdje kakvu ranu. Gledao me je sav prestrašen i zbunjen taj momak kao da ne razumije što mu se desilo. Govorio sam mu da će sve biti u redu i da rana nije teška i nije prošlo ni pola minuta i cila horda ljudi iz susjedstva se sjatila da vidi tko diže takvu buku. Ubrzo je došla i dječakova majka sa zavojima i previla mu koljeno grdeči ga zbog neopreznosti i budalaštine koju je napravio. Za pet minuta od cijelog tog događaja jedino je ostala jedna lokvica krvi koja se pod toplinom sunca i asfalta brzo sasušivala i ja sa krvavim rukama i maramicom. Ok idem kući ali odjednom mi se to desilo. Sječanje je izašlo iz mojeg uma potaknuto mirisom i prizorom krvi te pogledom na bicikl koji je još uvjek ležao razbijen o uličnu lampu. Morao sam sjesti na zidić jer su sjećanja navirala kao plima i moje noge me više nisu mogle držati. Sjedim tako i gledam u prazno, gledam u sebe, ponovno proživljavam taj dan. Sunce je pržilo bio je još jedan lijepi ljetni dan. Asfalt se topio i isparavao od vrućine a djeca su skakutala bosonogo po njemu na putu za plažu. Ja sam jurio pored njih svojim biciklom. Slušajući walkmen zadubljen u svoje misli sam điravao sam po gradu. Išao po plaži gledajući usput svu masu turista i domaćih ljudi koji su se išli kupati, pa onda na gradsku rivu i zabavan razgovor sa djedom i njegovim drugovima koji sjedena klupicama u hladu čakulajući o svemu i svačemu. Kažem djedu da ne zaboravi da je danas ručak ranije. On kaže da nije zaboravio i smiješi mi se govoreći da bi trebao uvatit neku curu a ne tu vozit se sam. Nasmijem se pozdravim djeda i društvo i nastavljam dalje svoj put. Obožavam ovaj bicikl star je trošan i druga djeca iz ulice ga zovu krama-bajk jer više ne liči na mountin-bike, ali moj je i ne treba mi niš bolje em sam prije par dana nabavio nove gume za nj pa eto sad vozeći ga moje srčeko lupa jako od sreće. Eh baš ta nova nadogradnja na moj bajk se pokazala fatalna taj dan. Vozeći pored moje zgrade prednja guma je doslovno eksplodirala vjerovatno na komadiću stakla ili nećem drugom oštrom na cesti i sljedeće što je moj um registrirao je prevrtanje prema naprijed mukli udarac, struganje i klizanje po nizbrdici te onda mrak.Kroz mrak dopiru do mene izbrkani zvukovi u ušima mi šumi kao da je granata pala kraj mene i jedino što mogu razabrat je zvuk mojeg srca koje jako kuca i zvuk teškog disanja. Crno se polako pretvara u sivo i naizad u svjetlo. Vid mi je zamučen i cijela se slika trese. Promatram tako mutno nebo i par ptičica proleti ostavljajući za sobom trag po nebu. Vid se polako vraća i šum u ušima se gasi te sad ćujem svoju okolinu. Netko plače pored mene a druga osoba me pita je sam li dobro. Moja prijateljica Josipa plače, njena haljina je umrljana s krvlju, mojom krvlju. Kad bolje pogledam moja glava je u njenom krilu. Nasmješio sam joj se i podigao svoju drhtavu ruku dragajući joj obraz ostavljajući krvav trag. Tek kad sam je dodirnuo je shvatila da sam budan i da je gledam nasmješrno, bila je u transu. Grli i ljubi me, mislila je da sam mrtav, a ja ne mogu prestat mislit na to da joj je haljina cijela umrljana i da joj s obraza kapa moja krv.Glas druge osobe je mog prijatelja Marina i on me zabrinuto gleda pritiščući moje koljeno koje je cijelo oderano. Odgovaram mu da sam ok i polako se podižem. Njih dvoje me promatraju s čuđenjem. Sjedim i promatram svoje tijelo. Rane na rukama i nogama, dva prsta desne ruke su mi iščašena i s čela mi se slijeva nešto vrelo. Walkmen se razbo pri padu i par komada mi se zabilo u bok. Čudno je ne osjećam bol, samo nekakvu usporenost i umor. U glavi mi se vrti ali ne obazirem se. Zapravo ni ne znam je sam li živ i idem da provjerim. Povlačim jedan prst i vračam ga na mjesto, nema boli. Povlačim drugi i opet nema boli, skupljam šaku i sve krcka oko prstiju. Izvlačim krhotine od Walkmena iz svojeg boka i mali potoci krvi blago teku po meni. Sve je opet na mjestu ali još uvjek ne znam da li sam živ, pa se okrećem Josipi i pitam je je sam li živ. Ona se nasmije baci mi se oko vrata i kaže da jesam, plače dok joj se ja isprićavam što sam joj uprljao haljinu. Marino mi pomaže da ustanem na noge i tlo se ljulja podamnom. Polako dobivam balans i pitam koliko je sati. Marino mi odgovara i ja shvaćam da je vrijeme ručka i da će danas svi biti tu te da se to ne smije propustiti. Poćinjem polako korak po korak, Josipa me prima i pomaže da se krećem, Marino želi doći s druge strane, ali ja mu kažem da uzme moj bicikl i odnese ga kod sebe i da ću ga sutra pokupit. Teturamo prema našoj zgradi Josipa i ja dok joj ja prićam što sam sve radio jutros ona i dalje plače iako prićam dost veselim glasom. Djeca se igraju ispred mog ulaza i njihova graja me zaglušuje. Svi gledaju u čudi dok prolazimo i ulazimo u zgradu. Josipa me prati do vrata i ja joj kažem da ne treba ići unutra da mogu i sam ali ona ide i tako ulazimo. Svi su u dnevnom boravku pa kažem Josipi da me odvuče do kupaone i pomogne mi da očistim rane. Ruke i noge su mi izderane a iznad desne obrve imam mali rez koji ne izgleda prestrašno. Iako sve te rane nisu duboke ni strašne krv iz njih izlazi u potocima. Ispirem krv sa sebe i s njenog lica dok me ona promatra preplašeno ,a ja joj se smiješim, kažem da sam u redu i govorim da ostane na ručku jer ja to želim.očistili smo sve rane nasuli ih bivacinom i premazali kantarionovim uljem te onda previli i uzimamo iz sobe novu odjeću. Pristala je za ručak i ja joj dajem svoju odjeću pa se oboje presvučemo.Oblačim dužu odjeću da se ne vide rane na nogama i rukama. Potapam krvavu odjeću u hladnu vodu da krv ne ostane i upravo u tom trenu none zove za stol. Nabijam kapu na glavu da se ne vidi rana jer ne želim uništit ručak sa odlaskom u bolnicu polije ručka kad svima lipo sjedne i odmorimo se ići ćemo u bolnicu. Heh odma je veselo svi se grlimo i ljubimo kao i obićno, svi me pitaju zašto sam blijed i hladne kože a ja se opravdavam time da sam gladan. Josipa me gleda zabrinuto, ali ništa ne govori jer sam je ja zamolio da šuti o tome. Došla je rodbina čak i iz Zagreba i danas nas ima najviše do sada, ovaj mali trosobni stan je doslovce krcat ljudima. Neki koje volim neki koje ne ali eto danas je sve ok je da mi je vid zamučen ali ne smijem to upropastit. Bol ne osjećam vjerovatno mogu adrenalinu zahvalit za to. Pijem puno vode jer ona pomaže da se tijelo lakše nosi s gubitkom krvi a i pomaže u obnavljanju krvi. Ručak prolazi super i donekle mi je lakše sad kad je to gotovo, svi su u dnevnom boravku i odmaraju. Ja i josipa smo u kuhinji i ja joj kažem da tiho pozove mog barba Božu. Ona tako i učini i za pola minute predamnom stoji taj veseli tamburaš. Govorim mu situaciju i on mi kaže da sam glupi mandril i da sam trebao odmah reći mada me razumije zaš nisam. Eh krasno dobro glavno da kuži jer znam da ću i ovako i onako najebat pa je bolje da ne upropastim svima cili dan. Diskretno bježimo on kaže svima da se nas troje idemo provozat po nešto i brišemo. U bolnici mi diagnosticiraju da imam lakši potres mozga i da je čudo što trenutno uz sav gubitak krvi i potres mozga uopće mogu stajat na nogama kamoli što mogu prićati i biti priseban. Dobivam infuziju i tablete koje će mi pomoći te naredbu da budem u mraku neko vrime te možemo ići kući. Zadovoljan sam još ako sad uspijemo održat privid da sam ok bar do sutra i eto bude sve super. Opet nabijam kapu i Božine sunčane naočale i ulazim među svoje. Od tableta mi je još lakše i više ne osjećam umor ni sporost. Josipa i moj barba održavaju privid sa mnom i dan protjeće u veselju i dobrom raspoloženju. Uvećer kažem da ću prespavat kod Josipe i dopušteno mi je da odem tamo. heh za četrnaesto godišnjaka uopće nije ni loše kako sam uspio nasamarit sve da sam ok i eto sutra će saznat.Kod Josipe odmah padam u krevet svladao me umor oći se polako zaklapaju a ona pazi na mene. Baš je draga još uvjek se brine za mene a ja joj govorim polulucidno da ne brine jer sam ok, nego da legne i pusti me da joj mazim kosu. Prolazim prstima kroz njenu kosu, smješim se jer mi je fino i padam u mrak. Upadam u san koji je jako zbrkan podsvijest mi je cijela zbrkana i viđam razne slike užasa. Trgnem se naglo u po noći obliven znojem ogledavajući oko sebe. Smirujem svoje srce i promatram Josipu kako spava pored mene u fetalnom položaju. Ima noćne more, doziva moje ime i viče ne ne ne. Budim je nježno i govorim joj dok se trese da je to sve bio samo ružan san. ljubim je i ona se smiruje te ponovo pada u san ovog puta bez nočnih mora. Ja ne mogu da zaspem pa stoga ležim zatvorenih oćiju i mazim njezinu kosu. Jutro dolazi i sunleve zrake bodu moje oći kao da netko zabada igle u njih. Stavljam naočale i ustajem. Rano je ali moji su već budni pa bi mogao i da krenem. Josipa spava i ne želim je budit pa joj napišem poruku da joj još jednom zahvalim i da me dođe posjetit popodne. Ljubim joj rame i tiho izlazim. Kod kuće je nastao krš i lom kad sam im rekao, None je pošizila rekla je da bi me natukla po guzici da nisam već cili sjeban, da poludila je jer me nikad nije tukla nit prijetila batinama. No dobro svi me izgrde zbog budalaštine ali i znaju da sam donekle pravilno postupio jer da sam jućer svima rekao onda bi cijeli dan se svi vrtili oko mene gubili vrime bili zabrinuti pa eto ovako je bolje. Nakon par sati svi smo opet ok niko se više ne ljuti i svi smo sretni. Eh bilo mi je malo teško što nisam mogao ići vani tjedan dana zbog potresa mozga ali i to sam izdurao. Čitao sam knjige, prijatelji su dolazili pa mi nije bilo dosadno a i Josipa i Marino su često bili uz mene. Dva tjedna poslije kad su mi rane malo zacijelile otišao sam po svoj bicikl kod Marina. Pravi je prijatelj zamijenio je gumu i popravio par drugih stvari koje su se skršile u padu. Zahvaljujem mu i pitam oćemo li baciti đir po gradu. Nasmješi mi se i ide po svoju biciku te polako krećemo. Dolazimo do Josipe i zovemo ju s nama te svo troje se vozimo i smijemo svemu a Josipa je imala istu haljinu kao i onaj dan. Prekrasan je dan, stvoren za vožnju gradom na biciklu.I eto sad se nalazim sjedeći na zidiću gledajući krvavu maramicu u svojoj ruci. Trgnem se blago iz toga sjećanja ustanem zatvorim oći i uzdahnem. Otvaram oći, osmjeh se razvuće preko mojeg lica i polagano krećem kući.
srijeda, 21.02.2007.
San i jutro poslije
Dan prvi prvog dvije tisuće i sedme je bio proveden u poprilično žustrom ritmu. Ujutro je bio after party pa se onda žurilo kući na familijski ručak, cjeli klan se skupio po obićaju tako da se to nije smjelo propustiti. Veselje je prevladavalo kao i uvijek a tužne duše u mojoj obitelji su na ovaj dan bile sretne makar je to bio samo privid da ne bi ražalostili ostatak klana, ionako narednih 365 dana ćemo vjerovatno provest u uobićajenim egzistencijalnim izazovima pa će biti dosta vremena za tugu i bol a danas treba da bude dan sreće jer smo svi skupa. Popodne sam krenuo malo u grad da pogledam epilog dočeka Nove godine. Svugdje su još uvik bile skupine obožavatelja boce i ludih provoda pričajući doživljaje od prošle noći i teturajući polagano svojim kućama. Glavni trg je bio prepun smeća a par hard-core boca poklonika su komili po zidovima i vrtovima. Lica su im bila obdarena blaženim smješkom a rukama su grčevito stiskali svoju najbolju prijateljicu bocu. Sjetio sam se gledajući njih da sam na plaži sakrio jednu bocu absinta da je popijem kasnije pa sam otišao tamo da pogledam da li je ostala na svom mjestu. Našao sam je i odlućio sam da se lipo tu utaborim malo popijem i da slušam valove kako udaraju o žal. Sjednem i naslonim se na obližnji bor pripalim pljugu ispijem malo te magične vode i zatvorim oći. Kad sam otvorio oći sunce je već skoro zašlo i prizor je bio prekrasan. Od absinta i pljuge sve boje zalaska su bile podebljane jako naznačene a na morskoj površini su plesali odrazi tih boja. Galebovi su letjeli kroz tu sliku u slow-motionu ostavljajući iza sebe trag rasparanog neba prošao sam svojom rukom po obzoru i učinak je bio isti. Boje zalaska su se lomile i prilagođavale pokretima moje ruke. Osjećao sam se kao slikar s jednim ogromnim platnom i prekrasnom paletom boja. Taj efekt je trajao dok sunce nije zašlo. Krenuo sam nazad doma. Te noći sam ležao u krevetu pisao neš slušajući blagu ambientalnu muziku i utonuo u san. Probudio me zvuk valova i slani povjetarac koji mi je golicao nos. Promatrao sam nebo posuto zvijezdama većina ih je jarko crvene a neke su žute boje. Mjesec isijava tamnozelenu boju stvarajući oko sebe prstenove. Uspravio sam se da osmotrim okolinu. More mi je prvo upalo u oko smaragdne boje, valovi su se kotrljali prema žalu podižući svijetlo zelenu pjenu. Šljunak je od safira i svjetlucao je pod mjesečinom. Uzeo sam šaku tog šljunka i pustio ga da lagano klizi nazad na plažu. Kamenčići, hladni su jako to tek sad primjećujem. Njihov mukli udarac o tlo je glasniji od valova te stvara jeku, a zvukovi koje prave moji koraci po tom žalu su isprazni i nekako udaljeni. Promatram stabla koja su crna kao ugljen, mrtva bez krošnji. Povjetarac prolazi između tih stabala i zvući kao tiho zavijanje. Sve je pusto, zastrašujuće tiho i mrtvo. Zora je i sunce se polako počinje nazirati na obzorju. Mjesec je nestao više se ne vidi i zvijezde su se ugasile. Sunčeve zrake obasjavaju žal i on bliješti zasljepljujuće. Rukama pokrivam oći jer ne mogu gledati. Osjećam kako se Šljunak pod mojim nogama ugrijao i maknem ruke sa oćiju. Prizor je prekrasan. Tamno plavo sunce se žari na zelenom nebu, šljunak više ne bliješti nego odaje safirski sjaj prekrasna izmaglica se stvorila. Okrećem se i stabla sada imaju krošnje od čistog plavog plamena, lelujaju je na vjetru. Sunce ih je zapalilo, vratilo nazad u život i sada su prekrasna. Cijela plaža je oživila, zora je učinila svoje. I ja gorim, crveni plamen me obavija i miluje. Ne osjećam bol, samo prekrasnu toplinu plamena koji pleše na mojoj koži. Smijem se sve je tako živo sada, tako toplo. Iz mora iskaču bića koja sliće dupinima i prave po više kolutova u zraku pa ponovo padaju u more i zaranjaju. Osjetim neodoljivu želju da se bacim u to smaragdno more i učinim to. Zaranjam duboko u vodu, moj plamen još uvjek gori i ostavlja trag, crvenu krijestu dok ponirem sve dublje. Brzina kojom se krećem je ogromna ali ipak sve oko mene je nekako usporeno. Uživam ne trebam izaći da bi udahnuo kisik, dišem i pod vodom. Tako je tiho ovdje ali to nije ona isprazna tišina koju sam osjećao prije ove zore. Promatram odozdo sunčeve zrake kako prodiru kroz more u dubine pored mene, gledam ih kako se njišu kao da traže nešto ti stupovi plavog svijetla. čujem kitov pjev i par bića prolazi kraj mene. Idem za njima ronim uz njih kad oni iskoče iz mora iskočim i ja praveći kolutove u zraku kao i oni. Ne osjećam umor slobodan sam letim u ovim dubinama. Probijam se prema površini i znam da je ovo posljednji skok i da ću se sada probuditi i kad iskočim ja se budim. Zora je spavao sam nekih tri sata i odmoran sam. Osmjeh mi je na licu dok stojim na balkonu ispijam ćaj i promatram sunce kako se diže. U um mi dolazi jedna misao i odlućim djelovati. Grabim ručnik, kupaće, masku za ronjenje i idem vani, prema plaži. Sve hvale globalnom zatopljenju jer temperatura zraka je 20 a mora 17 stupnjeva celzijusovih i ja sam u moru, plivam, ronim i uživam obasjan suncem. Dobar prolog za dvije tisuće i sedmu godinu.
srijeda, 07.02.2007.
Sat
U mojoj sobi tj. dnevnom boravku u Makarskoj kod bake ima jedan sat. Dosta je malen, načinjen od metala star nekih 70 godina i ima jednu veliku bar po ostalim ukućanima manu, gromoglasno otkucava. Dobro to se tjekom dana dok su svi u dnevnom boravku ili dok televizija i radio rade i ne ćuje ali u noćnim satima dok se spava otkucaji tog sata odzvanjaju kao bubnjevi. Meni to otkucavanje ne smeta ćak i ugodno smiruje. Pošto imam problema sa spavanjem (nesanica) tu i tamo zaspem slušajući tihu muziku i otkucaje tog sata u mraku. Prepustim se i otplovim u podsvjest. Ovaj poseban san mi se desio par dana nakon Nove godine. Ležim na staklu a po meni nešto sipi. Trenutno sve vidim mutno jer se još uvik nisam razbudio. Protrljam svoje oći i vidim staklene oble zidove oko sebe a to što sipi lagano po meni je pjesak. Nalazim se u pješčanom satu i da stvari budu veselije oćito sam u donjem dijelu. Uzdahnem i ostanem sjediti tako i pustim da mi pjesak lagano klizi kroz kosu na pod. Gledam kako se na podu između mojih nogu gdje pjesak pada stvara mali humak. Ustajem da malo pogledam svoju sobicu. Kad malo bolje pogledam kroz staklo se vidi vanjski svijet. Čudno je s jedne strane krajolik je prekrasan zelena polja išarane rijekama koje su ispunjene životom, u pozadini su planine a nebo je predivne smaragdne boje po kojem plove bijeli oblaci i jata ptica izvodeći očaravajući nebeski ples. Sve je tako živo i čisto. Kad okrenem leđa tom prizoru i pogledam na drugu stranu vidim potpuno drugačiji krajolik. Spaljena uništena zemlja ispucana od potresa i razrovana rijekama užarene lave, pozadinom dominiraju vulkanske planine iz kojih sukljaju stupovi dima i zacrnjuju nebo. Ništa tu ne živi. Dodirnem stakleni zid i prođem kroz njega u taj svijet vatre. Koračam po užarenoj zemlji i osjećam svu njenu bol a njen urlik mi odzvanja u glavi. Ništa se ne ćuje osim tog krika i zavijanja vjetra sve ostalo je tišina.Teško dišem jer je zrak zagađen dimom i svaki udisaj je agonija. Pluča mi gore vapeći za kisikom. Padam na zemlju ošamućen i ostajem tako paraliziran od nedostatka kisika. Kad uspijem otvoriti oći već sam polu prekriven sa pepelom. Ustajem i promatram kako iz zacrnjenog neba pada pepeo poput snijega. Sada dišem donekle lakše pluća su se naviknula na ovu atmosveru. Vjetar silovito zapuše raznoseći pepeo posvuda stvarajući veliku vijavicu od pepela i prašine. Uhvaćen sam u taj tornado i užasno mi se vrti. Osjećam kako se penjem prema gore prema vrhu tornada i vrtim se sve brže i brže. Najednom na samom vrhu u zamahu vjetra odletim iz tornada u prazno i poćinjem da padam. Udaram o zemlju uzdrman sam i sve me boli ali nisam umro nalazim se blizu pješčanog sata, iako je sada jako mali jedino se on razlikuje od sve ga ostalog na ovom mjestu i lako ga je zamijetiti. Jedino on nije crn i spaljen. Doteturam do njega primim ga u ruku primaknem licu i zagledam se unutra. Pjesak je već ispunio polovicu donje sobe ali na suprotnom zidu se još uvijek vidi onaj drugi krajolik, živi krajolik. Dodirnem staklo donje sobe i sad sam opet u satu. Sva bol mi je prošla i ostavljajući mrtvi svijet vatre za sobom probijam se kroz pjesak do drugog zida, do života. Prolazim kroz zid i padam na travu. Ostajem ležati tako u travi koja se blago i sporo njiše na hladnom povjetarcu. Promatram to predivno nebo i oblake koji plove po njemu stvarajući prekrasne slike mjenjajući svoj izgled. Cvrkut ptica i žuborenje obližnjeg potoka tako smirujuće djeluju na mene. Ostajem tako neko vrijeme odmarajući u travi dišući punim plućima. Ustajem odlazim do potoka i bacam se u nj da sperem svu prljavštinu i čađ sa sebe. Izlazim vani osvježen i smiren. Uzimam svoj pješčani sat stavljam ga u đep i krenem prema obližnjoj šumi. Predivno je tako smirujuće male životinjice bezbrižno trčkaraju oko mene u potrazi za hranom. Kada se približim šumi mnoštvo ptica izleti iz krošnji obližnjih stabala i vine se u nebo leteći i nestajući u suncu. Tako je divno i prepuno životom ovdje. Zalazim u šumu prolazim između drveća koja se blago ljuljuškaju pod povjetarcem izvodeći svoj tihi ples. Uživam promatrajući kako sunćeve zrake probijajući se kroz krošnje stabala tvore prekrasne male stupove čistog svijetla koji plešu skupa sa stablima. Odjednom osjetim veliki umor i sjedam pod jedno stablo. Poćinjem osijećati pritisak i oštru bol po cijelom tijelu ali vjerujem da znam što je razlog tom umoru i nagloj boli. Vadim sat i promatram ga. U gornjoj sobi je ostalo još jako malo pjeska i uskoro će svemu biti kraj. Mislim se bi li ga mogao okrenuti ali nisam to ućinio. Mogao sam ga i razbiti ali onda bi se onaj mrtvi svijet stopio sa ovim i vjerovatno ga uništio. Ništa spuštam sat na zemlju kraj sebe i opuštam se naslonjen na drvo. Zatvaram oći. Slušam krošnje drveća kako se savijaju po povjetarcem,cvrkut ptica u daljini. Osluškujem svoje srce kako kuca sve sporije i svoje disanje koje postaje sve kraće i na poslijetku više ništa ne ćujem. Ostao je samo mrak i ja se budim. Sat u dnevnoj sobi/spavaonici je stao par minuta prije nego sam se ja probudio.
četvrtak, 01.02.2007.
Povratak (episode duo)
Dobro za doček je sve bilo spremno što se logističke potpore tiče sada je još samo preostalo da se ponese dobro raspoloženje a ni to nije bio problem jer ponovno okupljanje stare bande je rastopilo led oko srca i namamilo osmjeh na lice čak i najmrzovoljnijim ljudima iz našeg društva. Kad sam se vratio kući tu je već bilo zasjedanje sabora starosjedilaca. Svi bakini prijatelji i prijateljice partizani su se skupili za anualno ispijanje čašice u čast Nove godine. Popričao sam malo sa tim dobrim ljudima na čijim se licima očitavao cijeli njihov život. Svi oni kao i moja baka su bili krhka tijela ali jaki duhom koji je očvrsnuo kroz mnoge nedaće i životne izazove. Njihova tijela su možda bila stara i istrošena ali u očima im je gorio plamen mladosti. Tako sam sat vremena ostao s njima slušajući njihove doživljaje iz mladih dana ostao bi i duže ali bilo je sedam sati i morao sam da krenem na svoj doček Nove. Našao sam se sa Marinom i Josipom ( prije smo bili nerazdvojni ) pa smo skupa krenuli put plaže do kućice u kojoj će biti krš i lom. Kad smo stigli u kući je već već bio opči raspašoj. Skupilo nas se dvadeset iz stare bande i još par ljudi koji su poznanici pa stoga je odaziv bio super mada malo previše ljudi za moj ukus ali neka. Na vratima dnevne sobe je bio obješen natpis : " Warning pogo in progrres". Unutra je bilo ludilo cijelu dnevnu sobu smo ispraznili da imamo mjesta za pogo i plesanje šank je več bio pod opsadom a ispod vrata jedne sobe do dnevne je izbijao sumnjivi dim na koji sam se samo nasmješio i krenuo na tu stranu. Skoknuo do šanka da užmem bocu absinta pitao sve prisutne oće li čašicu tog halucinogenog pića. Tko je htio dobio je ko nije ha njihov problem više za mene. Lipo sam se spustio u jednu fotelju u ganđa sobi primio kružeći đoint i prepustio se uživanju u ThC-u i absintu. Od intoksikacije poćeo sam malo da haluciniram pa sam na zidovima sobe promatrao ples raznih tribal šara koje su se micale širile i skakale kao valovi u ritmu muzike koja je dopirala iz dnevnog boravka. Ustao sam i otišao pogati. Kad je bal nek je maskembal. Svi smo se zabavljali uživali u ovim momentima koje skupa provodimo nakon toliko vremena razdvojenosti. Neki su čak plakali od sreće što su se opet susreli sa svojim starim prijateljima i ljubavima ( dosta je ljudi iz bande otišlo u druge zemlje za poslom). Oko devet sati smo odlučili da svi bacimo đir po gradu obiđemo gradski trg, A1 klub (alternativa) i da onda odemo malo na plažu. PO ulicama je svugdje bilo veselih ( i dost pijanih ) ljudi. Svugdje smjeh pjevanje izmješan sa eksplozijama petardi i zvižducima raketa. Na mene je efekt svega toga bio duplo jači jer sam bio pod dejstvom THC-a i absinta (slično LSD-u mada slabije) pa sam stvarno uživao. Na trgu su palili atmosveru Hladno pivo a kasnije će da bude ludo uz Psihomodo pop. Drug Mile iz piva je bio prelud na stageu (po svom običaju) i sva rulja je bila rasplesana. Ostali smo neko vrijeme pogajući i zabavljaući se na trgu neki su otišli skoknut do A1 kluba a svi drugi među kojima i ja su ostali na trgu pa smo se dogovorili da ćemo se svi skupit u kući za nekih uru vrimena. Ako sam i popio koji udarac u rebra, lice i noge za vrime poga nisam niš osjetio i nisam se obazirao bilo mi je predobro. Stigli smo u kuću na dogovoreno vrijeme i skupili smo se svi da odemo na plažu da tamo dočekamo Novu godinu i gledamo vatromet. Odnijeli smo dio alkohola i drugih opijata na plažu napravili kamin, zapalili vatru i okupili se oko nje te nastavili sa plesom i veseljem uz more. Nakon nekog vremena sam se odvojio od svih i otišao malo dalje po plaži do jednog bora. Mislio sam provesti doček Nove godine sam ovako na plaži pa sam si odlučio priuštit bar ovaj dio dočeka da budem sam. Smotao sam si pljugu popio još absinta i promatrao kako zvijezde padaju (halucinacija) dok su ljudi vikali okolo " 10, 9, 8, 7,... SRETNA NOVA GODINA". Uzvici euforije su se čuli odasvud i sa trga je dopirao do mene taj glasni poklič oduševljenja da je stara godina prošla puna muka i patnje i došla nova. Ti uzvici su odavali svu nadu i želju da Nova godina bude bolja, sretnija i uspješnija od prehodne. Eh bilo koji drugi dan bi pomislio da je cijelo to oduševljenje uzaludno jer je iz godine u godinu sve gore ali sada u tom trenutku nisam htio da si kvarim raspoloženje cinizmom. Vatromet je parao nebo sa svojim prekrasnim oblicima i bojama uživao sam u toim trenutcima dok sam promatrao vatromet kako obasjava more i nebo.Primo sam poziv od jedne vrlo drage i prekrasne osobe koja je jako daleko ali u tom trenutku dok smo razgovarali osječao sam je sasvim blizu. Vratio sam se jako sretan među svoje isčestitao izgrlio i izljubio sve prisutne te nastavio da se zabavljam. Na licima svih okupljenih se vidjela sreća i zadovoljstvo. Prekrasno je svi smo se okupili kao pleme i proslavili naše ponovno okupljanje i Novu godinu. Ples i veselje na plaži se nastavio i sa dolaskom zore. Promatrao sam sunce kako se uzdiže iz mora njegove zrake su mi milovale kožu i grijale duh. Duboko sam udahnuo i zatvorio oći prepuštajući se sunčevom dodiru. Neki su pojurili u more da se okupaju ali ja nisam bio toliko hrabar nego sam ostao lipo da uživam u suncu. Malo kasnije smo otišli svi nazad u kuću na afterparty gdje se ples nastavio dok se više manje nisu svi umorili i popadali po kaučima i krevetima. Pošto sam prvog dana Nove godine imao familijski ručak ( sva sila moje familije se okupi za to) a već je bilo jedanaest sati ja sam morao da gibam ča i tako sam smotao još jednu pljugu oprostio se od svih prisutnih još jednom im poželio sve najbolje i lagano krenuo put bakine kuće. Nisam osjećao umor nit me bolila glava od prevelikog konzumiranja alkohola kao druge pa sam se smješkao i poskakiva cjelim putem. Bio je ovo prekrasan dan.
utorak, 30.01.2007.
Povratak (episode uno)
Prije par dana sam se vratio sa produženog godišnjeg odmora iz Makarske, gradića mog djetinjstva. Kažem produženog jer sam tamo bio mjesec dana pa stoga narednih nekoliko postova će biti o vremenu koje sam tamo proveo. Krenuo sam iz Šibenika 31. 12. 2006 rano ujutro da provedem Novu godinu u Makarsku, Nisam imao nikakave planove za doček, ali htio sam se maknut iz truleža ovog grada malo pobjeći od svega što me tišti. Ćim sam stigao odmah mi je bilo lakše. Kad sam izašao iz auta topli povjetarac me milovao i zastao sam par trenutaka da duboko udahnem ćisti zrak koji me omamio. Sve je prekrasno oko mene nebo je vedro, sunce lipo grije par mačaka koje su se izležavale na zidu iz obližnjih krošnji se ćuo pjev ptica, djeca su bezbrižno trčkarala okolo i igrala se igara koje sam i ja igrao kad sam bio mali. Njihov razigrani smjeh mi je izmamio osmjeh na lice i ja sam se prepustio trenutku uživao u njemu zaboraveći da sam sa sobom ponio sve svoje noćne more i ostale gadosti koje su skrivene u mojoj psihi i samo ćekaju da izađu vani. Sada sve to nije bilo važno jer sam u ovom trenutku bio nasmješen i sretan. Stao sam pred vrata stana u kojem sam odrastao i pokucao. Vrata mi je otvorila krhka starica prosjede kose. Ćim me je ugledala nasmiješila se i zagrlila me. Ta starica je moja baka i iako njen izgled odiše starošću ona je jaka njen stisak makar bio ovako izazvan radošću je čeličan, a u njenim oćima još uvik gori mladenačka vatra . Kad bi se u istoj sobi našli moja baka i tigar (njezin znak u kineskom horoskopu) nema sumnje da bi tigar izvukao deblji kraj i završio kao odrezak za večeru. Odma me posjela za stol izvadila brdo hrane da ručamo jer se mene čekalo i počela me pitati sve i svašta. Po starom makarskom obićaju telefon je zazvonio usred ručka, poziv je bio za mene . Iako nisam nikome rekao da dolazim nekim misterioznim slučajem se saznalo da ću doći. Ah te čakule ( moja baka je rekla jednoj drugoj baci da dolazim u posjetu pa eto uskoro svi ljudi koje poznajem su saznali da dolazim danas) a ja sam i mobitel izgasio ali eto moć čakulanja je prevelika i nema bjega. Prijatelji i prijateljice iz mog djetinjstva svi odreda su zvali i pitali da gdje sam bio, davno se nismo vidili gdje ću za Novu, imam li kakve planove, oću li sa njima ići i slično ( ahh što sam popularan). Niš da ih se svih riješim i da mogu u miru poručat i popričat sa bakom kažem im da se svi okupimo na našem mjestu ( spomenik palim borcima iz drugog svjetskog na jednom brežuljku) pa da ćemo se tamo svi dogovoriti da idemo zajedno na doček. Napokon mir, uživanje u jelu, poslije toga malo opuštanje uz đoju i muziku u dnevnom boravku i puštanje misli da lete. Prisjećao sam se djetinjstva ali nisam se mogao previše upustit u razmišljanje jer je neko zakucao na vrata. Jedini ljudi koji su naučili da se za vrime ručka ne zove ljude (ručak = svetinja) moj najbolji drug Marino i drugarica Josipa su stajali na pragu. Nisam ih vidio 5 godina ali nema veze znamo se odmalena i imamo svoju vezu drugarsta i to ni jedna razdaljina ili dugogodišnje odsustvo ne može raskinuti. Pozdravili smo se kao da se nismo vidjeli samo jedan dan bez onih bespotrebnih pitanja tipa: "A di si ti, ta nismo se vidjeli stoljeće pa šta se ne javiš bla bla bla...". Nama to nije potrebno zagrlim Josipu i tutnem joj đoju u ruku da se mogu rukovati sa Marinom. Jedino što su me upitali je gdje ću ići večeras pa sam im rekao da sam smislio nešto i da trebamo otići do spomenika da okupimo ostale. Krenuli smo polagano raspravljajući o tome koliko ću ostati već su počeli padat pusti planovi gdi bi sve mogli ići i slićne dileme. Stigli smo na brežuljak di su više manje svi ostali se već skupili. Pljusak pitanja grljenja rukovanja i to ne samo imeđu mene i ostalih nego između svih nas jer smo se više manje svi raselili iz ovog gradića neki na faks neki za poslom pa je ovo bio lipi reunion stare bande. Eh a sad kad smo se svi skupili trebalo je odlučiti gdje ćemo za novu. Jedni bi vamo drugi bi tamo i naš prijašnji trenutak jedinstva je ubrzo pao u zaborav. Pripalio sam đoju i nasmijao se nismo se ništa promjenili od mladih dana još uvik se svi svađamo oko svega i svačega. Puštam ih tako da se izmore svađom dok ja lagano osjećam THC intoksikaciju koja me preuzima. Nakon nekih 10 minuta svađe svi su utihnuli i okrenuli se premam meni jer ja nisam sudjelovao. Sad kad su se ispucali i smirili ja sam im lipo predložio da budemo stacionirani kod prijatelja u njegovoj kući koja je blizu svim mjestima koja su bila navedena u ovoj prijašnjoj bjesnoj raspravi. Lipo nek se svi udružimo s alkoholom audio uređajima i ostalim stimulansima koji su bili potrebni za ludi provod i da ih u toj kući sve spremimo a da ćemo odatle ići ići na sva mjesta koja budemo htjeli. Dogovor je pao prijatelj se niš nije bunio što smo njegovu kuću odabrali za bazu iz koje ćemo ići okolo i u nju na afterparty ići unatoć velikoj vjerovatnosti da bi je mogli srušiti jer se povjest zna ponavljati ali dobro pristao je dragovoljno jer se već odavno nismo svi tako skupili pa više manje je sve prisutne zahvatila nostalgija. Ja sam svoj doprinos ( stimulanti kanabis tipa) imao kod sebe pa smo se Josipa, Marino, Dinko (prijatelj ćija je kuća) i ja zaputili u kuću da sklonimo sve lomljivo ( sklanjanje krhkih stvari se pokazlo kao mudar potez jer krš i lom znaju dominirati na naših zabava) i da pripremimo šank te da osposobimo i smjestimo ozvučenje koje će doniti njegov susjed kao svoj doprinos. Polagano su svi pristigli sa svojim udjelom i šank se popunio alkoholom svih vrsta ( čak je bilo i absinta a meni su odmah počele rasti zazubice za tim nektarom). Opijata se isto nakupilo u izobilju i u roku od ure i po naša kućica je bila dobro opremljena za doček. Zadovoljno smo se razišli da bi pošli na većeru i drago nam je bilo što smo svi opet skupa. End of part one.
srijeda, 20.12.2006.
Klaustrofobija
Danas je bio naporan dan na poslu. Nije bio toliko zamoran fizički nego psihički. Dosada i rutina znaju stvarno ubit um iako u mojoj vrsti posla nema bas puno mjesta za dosadu ali eto ima dana kad se i to desi. Dobro radno vrijeme je prošlo i idem kući. Umoran sam, prazan iznutra pomalo omamljen i ne doživljavam previše svijet oko sebe. Ulazim u lift i radujem se pomisli na toplu kupku u koju ću se baciti ćim dođem u kuću. Vrata lifta se zatvaraju i krećemo prema gore. Ovaj dan sto se barem mene i ostatka ljudskog roda tiće je gotov uskoro ću biti lipo sam sa svojim mislima ili sam barem tako mislio. Negdje oko petog kata lift je stao u svjetla su se ugasila.Valjda se naglo pokvarioi eto sad sam zatoćen u liftu. U ovakvim situacijama kad bi stao lift a to se dešavalo ćesto lipo bi sjeo na pod diskmen na uši srolao đoint u mraku i lagano se prepustio intoksikaciji blagoj muzici i svojim mislima ali ovoga puta to nije bilo moguće jer je netko teško disao do mene. Bio sam toliko iskljućen od svijeta danas da nisam ni zamjetio da nisam sam u liftu tj. nisam zamjetio do sada. Teško disanje je postalo sve ubrzanije i davalo je znakove hiperventilacije. Pitao sam je li sve u redu ali iz mraka se nije dobivao nikakav odgovor samo to disanje se ćuje. nervozni zvukovi ruku koje traže botun za alarm odjekuju po metalnim zidovima lifta. Ja sam još uvik mamuran cili ali polako u mom zamagljenom umu se zbroje dva i dva te mi sine zašto se ta osoba tako panično ponaša. Pružam svoju ruku i napipam u mraku ruku te osobe. Ženska je to nježna ruka koja se trese i ja je blago stisnem. Kažem da je sve u redu i da je pala struja te da će sve biti u redu za par minuta. Odgovora nema samo disanje. Njena ruka grčevito stiska moju u znak panike ali ništa ne govori. Ne znam nisam nikad bio sa klaustrofobičnom osobom i nemam pojma kako bi trebao da reagiram ali eto poznavanje nekih starih filmova u kojima ima likova koji pate od te fobijemi je donekle pomoglo da barem neš kažem da smirim tu osobu. Primam ne drugom rukom za rame i kažem joj da je sve u redu. polagano je spuštam na prljavi pod jer se lakše diše pri podu gdje je više kisik ( ugljični dioksid je lakši od kisika pa je prirodno da se on nalazi na višoj razini u zatvorenom prostoru ). Ruka me već boli od njenog stiska koji je jak zbog šoka koji ju je zadesio. Prićam sa njom da joj odvratim misli od ovog zatvorenog prostora. Pitam je dali me ćuje i ona mi tiho odgovara da me ćuje. Kažem joj da zatvori svoje oći i da se zamisli na nekoj livadi ( šta ću nisam psiholog pa ne znam što bi drugo rekao a tu foru sa otvorenim mjestima sam vidio u nekom filmu ). Govorim joj o toj livadi sve u detaljima ( ptice cvijeće nebo sunce itd. ) da joj zaokupim um dok se struja ne vrati. govorim joj da polako i duboko udahne i osjeti taj svježi zrak dok mi udišemo ovaj iz lifta koji postaje sve zagušljiviji. Probao bi otvoriti vrata od lifta da bar malo zraka uđe ali stisak njene ruke me ne pušta. Njeno disanje se smiruje valjda je moja petparačka psihologija upalila i sada više ne diše panično nego normalnim tempom. Nekih smo 15 minuta u ovoj maloj limenoj kutiji a meni to traje kao vječnost. Vadim svoj mobitel, izvadio bi ga prije ali u liftu nema prijema pa ne bi mogli pozvati pomoć em smo zaglavili među katovima pa nema svrhe vikat za pomoć. Upalim ga da imam malo svijetla i pogledam je. njeno lice je blijedo poliveno znojem, oći su joj zatvorene i da je ne ćujem kako diše pomislio bi da je mrtva. Trzaj njene ruke mi govori da trebam dalje prićati i ja joj dalje i govorim o toj livadi kako je tamo divno. Minute prolaze ja vezem tu glupu priću ona šuti i odjednom uz svoj karakteristićan zvuk struja se vratila u lift i on lagano nastavlja da ide gore. Staje odma na sljedećem katu jer je u panici ispritiskala više manje sve botune i ja podižem curu koja još sjedi u stanju šoka te je izvlaćim vani. Duboko udiše zrak i polako dolazi sebi. Pitam je dali je sad sve u redu i ona odgovara da je. Polagano krećemo skalama i ona prića kako je znaju spopasti takvi napadaji klaustrofobije ako je duže vrijeme u zatvorenom da je panika jednostavno preuzme i da ne zna šta će u tim situacijama. Neugodno joj je i malo se srami što je imala takav ispad ali kažem joj da je u redu da se svakom to može desit. Kaže mi da inaće ne ide liftovima zbog toga ali noga joj je ozljeđena pa joj je doktor rekao da ide njima neko vrijeme dok ne zacijeli potpuno. Dolazimo tako do devetog kata gdje ona živi. Još jednom se isprićava zbog svega ja kažem da nema potrebe za isprikom sve je u redu. Čudno je živim dva kat iznad i eto prvi put je vidim nije da baš puno prićam sa ljudima iz zgrade ali lipe cure svi zamjete i upamte. Govori da se tek doselila prije par tjedana u naš "prekrasni gradić" ( njezine rijeći meni je ovaj grad pa blago rećeno septička jama) i da je eto tu našla stan. Pri odlasku me pita za ime i ja joj ga kažem te dobijem pozivnicu da svratim na kavu ili čaj sada il kad budem od volje. Odgodim to jer sam umoran i oprostim se od nje. Idem lagano gore i ulazim u svoj stan. Punim kadu vodom i smotam taj blaženi đoint. Desna ruka me još uvik boli od njenog stiska pa je đoja smotana pomalo kilavo. Puštam mjuzu zavalim se u kadu i dimim polako. Razmišljam o blagoj ironiji jer donekle patim od blage agorofobije (strah od otvorenih prostora nije niš strašno nego se uvijek osjećam nekako ranjivo i paranoično kao da će me svaki minut neko zaskočit dok sam vani) a njoj sam govorio o livadi. Padam u stanje polu sna izazvano umorom i intoksikacijom te sanjam. Sanjam da sam u liftu ali ovaj put sam sam. Lift je stao i svjetla se ugasila stojim sklupčan na podu i tresem se. Hvata me panika i ne mogu disati. Vičem upomoć, grebem noktima po vratima lifta ali ništa ne pomaže. Plaćem jer mislim da ću umrijeti u tom metalnom sanduku i to se polagano i dešava. Više se ne mogu pomaknuti samo čujem svoje užurbano disanje dok i ono ne prestane i ja umirem tj. budim se. Opet sam u kadi i pomalo žačuđeno gledam oko sebe dok mozak pokušava rastaviti san od jave. Smirim se deset je sati i bio bi red neš pojesti. Ustajem iz kade i krećem u kuhinju te slažem kasnu večeru. Eto i ovaj dan na kraju krajeva nije ispao dosadan pa se nemam na šta pobunit. Večera je gotova i sad sjedam da ispišem ovako za sebe ovih par redova.
srijeda, 13.12.2006.
Ogledalo
Umoran sam. Bolest me je dotukla. Oći se same sklapaju protiv moje volje. Ne želim zaspati ne želim sanjati. Iduće što vidim je da sam na podu, bijelom podu. Kad ustanem zamjećujem da je cijela ova soba bijela. Čudno, soba nema ni prozora ni vrata. Kad bolje pogledam ova soba nema ništa u sebi osim jednog velikog ogledala na zidu. Jeza me prolazi dok gledam to ogledalo ali skupim hrabrosti i prilazim mu. Kad mu dođem blizu ućini mi se kao da ćujem šapat kako dopire iz ogledala. Zove me imenom govori mi da mu priđem da pogledam u svoju dušu. Glas je monstruozan a ujedno me jako mami da ga poslušam. strah ipak pobjeđuje i ja se udaljujem od ogledala sve dok više ne ćujem taj glas. Nije mi jasno sklupćao sam se na podu i stao da razmišljam. Moja duša, da pogledam svoju dušu rekao je taj glas. Ne mogu se ni prisilit da pogledam u smjeru ogledala životinjski strah me je obuzeo strah od nepoznatoga. Razum je izgubljen i ja se tresem na podu. Glavom mi odzvanjaju mnoga pitanja. pokušavam si kontrolirati disanje i svoje srce koje udara tako jako da sada u glavi ćujem samo njega kako ozvanja. Strah me izjeda cijelog jeza od tog ogledala je nerazumna ali razum me ionako napustio ovo je sad čisto ludilo. Govorim tj. poćinjem buncati o koječemu sve nepovezano ali sve se vrti oko istoga pogledati u svoju dušu. Polako pokušavam sabrati svoje misli prevladati tu jezu koja prolazi mojim tjelom. Uspjevam regulirati disanje i srce sada otkucaje smirenije, adrenalinski šok je prošao. Ustajem iako mi se noge tresu i polako se krećem prema ogledalu. Opet ćujem taj jezivi glas kako me zove i teškom mukom uspijevam da ignoriram hladnoču i strah koji budi u meni. glava mi gori od groznice i jedva stojim na nogama ali ipak nekako uspjevam da se približim ogledalu. Stao sam ispred njega ali ne mogu ga pogledati moje oći su uperene na pod nemam snage pogledati svoju dušu. Glas je odjednom utihnuo i sada skupljam snagu da podignem svoj pogled. Uspio sam i ovo je što sam vidio. Sdruge strane ogledala je bilo crno more kao more nafte nebo je bilo posuto sivim mrtvim zvijezdama mjesec je isto bio crn bez imalo sjaja. u daljini po moru se kretala neka osoba i išla je prema meni. Dotaknuo sam površinu ogledala i ona sad pulsira kao da sam bacio kamen u more prave se valovi. Sjenka se polako približava hoda po toj crnoj vodi i ide prema meni. čujem hujanje vjetra koje dopire sa druge strane i osjećaj velike ispraznosti me preuzima. sjenka je sve bliže i bliže obućena u crnu halju i lice joj se ne vidi. Opet me obuzima strah i prožima me jeza dok promatram tu sjenku. Nešto je zastrašujuće u tom prizoru. Nebo prekrito ugaslim zvijezdama mrtvi mjesec to more mraka i ta crna sjenka koja ide prema meni. Opet poželim pobjeći ali noge su mi odsjećene ne mogu se ni pomaknuti mogu samo stajati i promatrati tu sjenku kako se približava. Dvadeset metara, deset metara, pet metara i sad je ispred mene. Znoj se sliva u potocima sa mene a ta sjena samo stoji tu ispred mene. Odjednom se zaćuje urlik od kojeg mi se ledi krv u žilama. Srce lupa nekontrolirano opet dok sjenka polako podiže svoje ruke. Ruke izlaze iz rukava ženske ruke i sad ih vidim jasno. Blijede su mrtvački blijede i sve su prekrivene raznim posjekotinama i drugim ranama. Na jednom dijelu jedne ruke čak se i kost jasno vidi a okolno tkivo izjeda gangrena. Te ruke se polako podižu prema kapuljaći i uz još jedan urlik vjetra lice sjenke se pokazuje. Izgleda poput jedne djevojke koju sam znao. Lice joj je unakaženo prekriveno zagnojenim ranama, lubanja je napukla i na nekim djelovima nedostaje dobar dio kosti pa se vidi materija koja se nalazi u glavi. Sijeda mrtva kosa joj leluja na vjetru. Sve od ovog me se nije toliko dojmilo kao oći kojih nije bilo taj isprazan pogled zraći takvu hladnoću da ja osjećam bol dok ih gledam. Promatram ju tj. promatram se jer to i jesam ja da to sad shvačam. Ona je moja duša i ja je sad gledam. Moja sjenka se u tom trenutku nasmješi i pruži mi svoju izranjavanu ruku. Ja pružam svoju isto tako i sjenka me povlaći prema sebi. Padam u njen zagrljaj smalaksao sav i ona mi svojom unakaženom rukom prolazi kosom. Zvuk vjetra na tom mrtvom mjestu me zaglušuje i osjećam kako ću se uskoro onesvijestiti. Ona pjeva jednu tužnu pjesmu. NJen glas je ujedno smirujuć ali i zastrašujuć. Moja sjenka me uspravlja i sada opet gledam u te duplje bez oćiju. Govori mi o svemu. O svemu što me zanima i o svemu što o sebi samom želim znati. Više nemam pitanja sve je sad jasno i ja padam iz njenih ruku u to more mraka. Umoran sam ne mogu plivati da se spasim i prije nego je mrak prekrio moj vid vidim svoju sjenku, svoju dušu kako prolazi kroz ogledalo na drugu stranu. Mrak me obuzima i sljedeće što znam je da sam na kauću u svojoj kući.
utorak, 05.12.2006.
Voda, mrak i put
U kadi sam. Opuštam se. Iz špine voda ritmićki kapa. Zvuk koji kapljice vode stvaraju kad padnu smirujuče djeluju. Kad udare u površinu kapljice prave valove koji se šire na sve strane. Promatram te sitne valove i već ćujem zvukove što proizvode pravi valovi kad udru u obalu. Žarulja u kupaoni lagano treperi ispuštajući piskutav zvuk. Ona "umire" i ovo su posljednji trzaji njenog neživog života. Kao čovjek na samrti bori se protiv neizbježnog i nakraju unatoć svom trudu da se održi ona se gasi. U mraku sam i ne smeta mi. Pripaljujem čmrlju i prepuštam se blagoj intoksikaciji. Žar i dim su jedine vidljive stvari sada. Zvuk vode dok pada sada u mraku ima drugaćiji zvuk, isprazniji, sumorniji. Od jeke koja se širi od tog zvuka prolaze me trnci. Ova mala kupaonica kad je u mraku neizmjerno se poveča ne znaš gdje joj je kraj jer tko zna koliko je velik mrak. Pljuga se gasi i sada sam u potpunom mraku. Zaronim ispod površine i prepuštam se svojim mislima. Ležim tako u stanju potpune smirenosti i podvodne tišine koja je prekrasna. Plovim tako u sebi po mraku koji se nalazi u mojim grudima.Ispod površine sam minutu sad već dvije a još uvijek ne osjećam potrebu da izronim, potrebu za kisikom. Mozak obavlja svoje kalkulacije u potpunoj tišini. Tisuće misli neke bitne druge nebitne prolaze mi umom. Svi događaji iz mog života se ponovo proučavaju analiziraju ispituju i pohranjuju. Svi putevi kojima sam mogao proći, situacije koje sam mogao drugačije razriješiti i ono najbitnioje pitanje: zašto sam postupio onako kako jesam i izabrao taj svoj put. Sve to se roji u mojoj glavi dok sam ispod vode i polako se gušim. Put, da izabran je i ne kajem se zbog nićega jer je ovo dobar put, moj je . Ništa se tu ne može promijeniti i kad bi bilo moguće ne bi ništa mjenjao jer onda ovo više ne bi bio ja nego netko drugi. Otvaram svoje oći i vidim taj mrak oko sebe. Tri minute je prošlo i još uvijek nema potrebe za izlaskom. Predivno je, potonuo sam u mrak a svejedno vidim kao da je sve obasjano suncem. Sve je jasno i sada kad je preispitano sve se našlo na svome mjestu. Gaziš svoj put jer znaš da je unikatan, samo tvoj. Dok putuješ njime treba da ostaneš iskren samom sebi a i prema drugima koji će skupa s tobom proći jedan dio tog puta a ti dio njihovog. Četiri su minute prošle i mozak šalje signal da treba da se izađe po zrak te ja polagano izranjam na površini. Voda još uvijek blago kapa mrak je svuda ali ja sam upravo imao četiri vrlo duge minute revizije duha i uma pa sam stoga zadovoljan i idem da nastavim dalje svojim odabranim putem.
ponedjeljak, 27.11.2006.
Apokalipsa
Globalne apokalipse tipa nuklearnog armagedona ili udara asteroida u zemlju i nisu tako strašne kada se usporede s drugom vrstom apokalipse. Personalne apokalipse one koje unište samo jednu osobu su puno gore. Pogodi te iznenada, bez razloga, ne razumiješ kako ti se to desilo, a zapravo je to sve samo kulminacija tvojih životnih padova. Jednostavno odjednom se cijeli tvoj mali svijet ruši okolo tebe a ti si nemočan da to zaustaviš. Možeš samo stajati i gledati vatru koja te spali do kosti te uništi sve ono što ti jesi i ostavi zgarište u tvojoj duši. Snovi, nadanja, sreća, sve to nestane u jednom kratkom trenutku tvoje personalne apokalipse. Osjetiš jaku bol u grudima kao da ti nešto čupa dušu i odjednom kad bol prestane ti više nisi osoba koja si bio prije te katastrofe. Ostaješ samo ljuska bez duše. Ispraznost, jad i bol sada nastanjuju tvoja prsa i polako te truju iznutra. Na neki naćin sve gledaš drugaćije jer ti osjećaji zatupe, otvrdnu i na kraju samo izblijede. Htio bi vikati za pomoć ali nitko neće doći. Svi su zaokupljeni spašavanjem svojih malih svjetova kao što si i ti bio prije tvoje katastrofe. Sad si netko drugi, emotivno si mrtav ali još uvijek držiš fasadu da je sve dobro da je sve u redu a ispod toga u tebi gori vatra koj se više ne možeš ugasiti. Polako postaješ ruševina. Izgubiš se u očaju razmišljanja. Zašto ja? Zašto ja?. Ponavljaš to u sebi ali ta pitanja odzvanjaju šuplje u tvojoj praznini dok um izgara u potrazi za odgovorima. Plačeš i pokušavaš sakupiti fragmente svoje raspuknute duše ali nikako ti ne uspijeva. Beznadnost te preplavljuje i ti toneš još dublje u glib koji si sam sebi napravio. Postaješ emocijonalni prosjak koji skuplja tuđe mrvice u nadi da ćeš uspijeti ponovno izgraditi svoju dušu. Pružaš svoje ruke drugima da ti pomognu da te utješe. Većina ih je u svom svijetu i ne zamjeraš im to jer si i ti bio isti ali ima onih koji te prime, obgrle i podjele svoj svijet sa tobom. Dadu ti utočište i tako potrebnu toplinu za koju si već zaboravio da postoji. Tebe sakatu izbjeglicu koji si preživio kataklizmićko rušenje svojega svijeta primaju u svoj dom daju ti dio svoje duše u nadi da ozdraviš i ponovno postaneš ljudsko biće.Takva osoba kojoj je stalo do tebe je tvoj anđeo. Osoba koja pokloni svoje vrijeme da bi bila uz tebe te da se bori skupa sa tobom protiv tvoje boli i očaja i beznadnosti je osoba koju ne smiješ razočarati. Ne smiješ se predati jer ako i tada izgubiš tu bitku na zgarištu tvoje duše više ti nema spasa. Više se nikad ne bi mogao oporaviti i nestao bi. Shvačaš da ti više nisi bitan da je bitnija osoba koja ti je pomogla i da moraš zbog nje a ne samo zbog sebe uspjeti i ponovno se osoviti na svoje noge. Put je dug i težak ali ti ideš, moraš ići da zakrpaš tu crnu rupu koja te polagano guta i uništava iznutra, da se uzdigneš iz svojeg holokausta te ponovo postaneš ljudsko biće.
četvrtak, 23.11.2006.
Umor
Umor me polako savladava. Trebao bi spavati a ne želim jer onda moj um utone u mrak i sve ono što sam potisnuo duboko u sebe više ništa ne spriječava da izađa vani. Svi skriveni strahovi bijesni glasovi i frustracije koje sam zaključao duboko u sebi tada slobodno divljaju po mom umu u obliku noćnih mora. Oći se polako sklapaju polagano zvukove okolo sebe više ne registriram blago tupilo opsjeda um i više se ne mogu oduprijeti. Ni ne primjećujem prelazak iz svjesnog u podsvjesno jer sve oko mene je ostalo isto ali uskoro ću dobiti potvrdu da spavam i da sanjam. Čudni glasovi su svuda oko mene a znam da sam u kući sam. Lagano klizim preko sobe do balkona a vani nebo gori. Vatra se prelijeva preko neba i ćini mi se da e nalazim pod morem a da površina mora gori. Taj prekrasni ples se nastavlja dok vatrene kugle sijevaju polako iz tog neba na zemlju paleći sve oko sebe ali ja nemam više vremena da pratim taj ples. Skužio sam da sanjam i sad znam šta slijedi, užas. O da sve je to u tvojoj glavi i ako misliš neš veselo onda će ti i snovi biti ok ali eto bedara, ne uspije to svaki put i noćna mora tada poćinje. Užas, sve je tako lucidno, glasovi koje ćujem postaju sve jaći i uskoro se materijaliziraju u ljude, u zvijeri u moje progonitelje. Želja za mahnitim bježanjem me prožima cijelog. Panika prisiljava mozak da radi 300 na sat a zvijeri mi se polako približavaju. NJihovi zubi se cakle dok ih njinovi jezici oblizuju. Bježim ali oni su mi za petama. NJihovi urlici mi lede krv u žilama. Odjednom sve utihne. Nema više režanja ni krvoločnih pogleda najednom je oko mene samo mrak i tišina, prekrasna tišina. Da prekrasno je ali opet znam da to nije sve jer uskoro shvaćam da se nalazim u lijesu. Da zatvoren sam unutra u mraku, sam. To što sam u lijesu i u mraku me toliko ne smeta kao taj osijećaj samoće koji me sada izjeda iznutra. Samoća u snu hmm pa ne razlikuje se toliko od one koju osijećam u stvarnom svijetu ista je tupa, hladana, nemilosrdna. Kako kaže jedna pjesma " Ljute dane provodim sam, sam ližem svoje rane". Više manje svi gazimo kroz život sami jedino se uspijevamo zavarati tu i tamo da nismo sami kad je neko s nama i te male obmane uma zlata vride. Udaram o lijes ali ne dozivam u pomoć znam da niko neće doći. Polako se smirujem osluškujem svoje srce kako kuca sve sporije i sporije te na kraju i prestaje. Mrtav sam i ta misao me oslobađa i vraća u svijet živih. Sad sam na ulici kojom tutnji bezbroj ljudi svi su oni sami svima se taj osjećaj ocrtava na licu. Sjedam na ploćnik i plaćem. Nebo i dalje gori iznad nas. Sada shvaćam da lijes u kojem sam bio nije najgori oblik samoće. Možeš biti sa toliko ljudi okolo sebe pa opet biti sam. Crveni snijeg pada s vatrenog neba i postupno me prekriva cijelog. Ne smeta mi. Opet sam u mraku ali više nije lijes nego nekakav prolaz. Odjednom u mraku vidim svijetlo vidim izlaz i trćim prema njemu. Trćim prema odgovoru na sva moja pitanja ali prije nego sam stigao u svijetlo nećija me ruka zaustavlja i vuće nazad u mrak. Želi mi nešto reći ta osoba mraka. Otvara usta ali riječi ne izlaze. Pokušavam se istrgnuti ali čelični stisak njezine ruke mi ne da da se maknem. Opet otvara usta i sada razumijem rijeći. Govori mi da ne idem u svjetlo da tamo neću naći svoje odgovore. Gledam to crno lice i prazne oći i da shvaćam da govori istinu. Taj mračni prolaz je simbol puta koji prolazim a ta vrata su laki izlaz. Pored tih vrata se nastavlja prolaz mraka i ja moram ići njime a ne izaći na lakši naćin kroz ta osvjetljena vrata. Sjenka me sada pušta i govori da samo kroz mrak će se pronaći pravi izlaz na svijetlo. Osvijetljena vrata se zatvaraju i ja tonem opet u duboku tamu. Budim se za svojim radnim stolom. Novi je dan, a moj um je cijeli izbezumljen ovim lucidnim snom.
utorak, 21.11.2006.
Kiša
Promatram s balkona kišu kako pada. Nebo je mirno, oblaci ne bjesne s grmljavinom nego samo ispuštaju kišu, koja lagano sipi na ovaj mraćni grad. Volim kišu jer samo ona uspjeva nadglasati sve. Ništa se ne ćuje ni ljudi ni auti ni crkvena zvona. Nikakve buke nema samo blago tapkanje kiše o asvalt. Smirujuća tišina sve obavija. Na trenutak pomislim da će kiša sve izbrisati i na neki naćin to i uspjeva. Na ulici više nema nikoga ništa se ne miće svi su pobjegli pred tom prekrasnom silom koja samo blago kuca po krovovima i zemlji. Ovaj grad polako nestaje iz mog vidnog polja i sada samo vidim kišu kako pada dokle pogled seže. Da kiša je sve odnjela, cili ovaj umirući grad pun bolesti i kaosa je izbrisala sa lica zemlje. Nastao je mir. Izlazim iz zgrade te pružam ruke kiši i ona me miluje svojim kapima. Puštam da me cijelog smoći. Želim da i mene izbriše da ispere sve moje rane, da oduzme moju bol i da mi da spokoj. Predivno je, voda lagano klizi mojim tijelom i hladi moju uzavrelu dušu. Sretan sam i više me ne opterećuju svakodnevni problemi sve moje nesigurnosti su nestale. U ovome trenutku na kiši ja imam svoj mir.
nedjelja, 19.11.2006.
Horor
Budiš se. Ne razumiješ, ovo nije tvoja soba , ovo nije tvoj krevet na kojemu ležiš. Tko su ovi ljudi oko tebe? To nisu lica ljudi koje poznaješ. Svi su obućeni u bijelo i nešto šapuću među sobom. Pokušavaš ih pitati tko su oni, šta žele od tebe, ali tvoja pitanja izlaze iz tebe kao nerazumno škrgutanje. U tvome grlu je plastična cijev koja ti onemogućuje da govoriš. Primjetili su te i jedna od bijelih osoba ti prilazi. Govori ti da si imao moždani napad i da si odveden u bolnicu. centar za disanje u mozgu ti je oštećen i stoga imaš cijev u svome grlu koja ti regulira disanje. Bez nje ćeš umrijeti. S tom spoznajom obavija te mrak. Otvaraš oći i po ko zna koji put pomisliš da je to bio samo ružan san, ali ne cijev je još uvijek tu da još uvijek si na aparatima. Sluišaš hladan ritmićki tempo aparata koji ti dovodi zrak u pluča, na tvome boku su dvije male cijevi sprovedene u tebe. ruke su ti sve izbodene iglama koje su spojene na infuzije. Ponovo padaš u mrak. Sada dok gledaš okolo tebe su skupljeni svi tvoji najmiliji. Svi gledaju u tebe, na njihovim licima vidiš neizmjernu tugu. Nasmiješeni su, ali nije to osmijeh sreće nego ogromne tuge koja pritišče njihova srca. Njihove oći ti to pokazuju kao i bol koju osijećaju gledajući te takvog. Svi ti govore da se ne brineš da će sve biti uredu da doktori čine sve što mogu. Tvoji pokušaji komunikacije sa njima su neuspjeh ne možeš im pokazati koliko te boli. Pokušaješ radi njih pokazati se u najboljem svijetlu da ti je dobro, ali to jednostavno ne uspjeva. Tužni su radi tebe boli ih koliko i tebe. Samo jedna osoba od okupljenih ništa ne govori. On nije nasmiješen, ne može biti. On šuti i samo promatra. Oći mu se suze ali ne plaće samo tu stoji i promatra. Polako svi okupljeni odlaze samo je on ostao. Na trenutak se vaše oći sreću i sve je tada rećeno sve vam je sad poznato proćitali ste jedan drugome bol u oćima. On polagano prilazi tvom krevetu, prima te nježno za ruku i tiho slomljenim glasom prozbori samo jednu riječ : "Djede".
jedna suza mu klizi niz obraz i on daje jedan poljubac u znojno čelo svome djedu. Ponovo se na tvoj um spušta mrak i kad nanovo otvaraš oći njega više nema. Horor. Iz dana u dan sve je gore, na sve više si aparata, cijevi, više se ne osiječaš kao ljudsko biće nego kao mašina. Kako tjedni prolaze tvoji mišići polagano atrofiraju i ti gubiš sposobnost pokreta. Sve više sebi izgledaš kao zatoćenik. Tvoj um je zarobljen u ovome umirućem tijelu, bol zbog nemogučnosti da se oslobodiš je prevelika. Sve je beznadno možeš samo gledati kao se pretvaraš u biljku. Iz dana u dan aparati te održavaju u tom zatvoru, u toj ljusci. Tvoj um je zatvorenik i traži izlaz.
Mrak opet pada i sada vidiš sebe ali si izvan svoga tijela. Lebdiš po sobi i gledaš spodobe u bijelom koje te pokušavaju vratiti u tvoj zatvor, ali ne, tvoj um i duh su sada slobodni ti odlaziš dalje od ovog svijeta. Tvojim najmilijima su doktori rekli da je bilo iznenada da ne razmiju kako se to desilo jedan tren je sve bilo u redu a drugi su ti pluča potpuno do kraja otkazala i ti si umro. Da ti si otišao, govore da je bilo brzo i da se nisi puno mučio a što je sa mukama koje si proživljavao sve te dane provedene prikovan za taj krevetu sa svim tim žicama i cijevima u tebi. Što je sa tom boli. Znam da te nije bolio kraj jer je došao kao oslobođenje.
petak, 17.11.2006.
Košmar
U groznici sam. Budan sam a kao da sanjam. Košmar, pravi košmar. Razum je nestao i tijelo se mora boriti samo protiv more. Um ne reagira, samo gleda nezaustavljivu bujicu boli koja ga opsjeda. Od groznice tonem u mrak, u san u košmar. Novćić prelazi zrakom ispuštajući svoj zveckav zvuk. Pada na tlo po sredini ni na jednu stranu nije pao. Gledam ga dok se moje tijelo grči od boli . Na novćiću vidim sebe kako balansiram na rubu, čas naginjući se na jednu čas na drugu stranu. Sve je sad u mraku i ja nemočan padam na tlo. Netko me prima za ruku i diže sa tla. Gledam jedno strano lice, lice mlade djevojke zatvorenih očiju. Je li slijepa pitam se. Ona me vodi kroz mrak jer poznaje put. Idemo kroz grad, mrtvi grad obavijen mrakom. Tišina je posvuda oko nas i svaki put kad želim upitati djevojku kuda idemo ona me preduhitri odgovorom kao da mi ćita misli. "Ja znam put" kaže i nastavljamo dalje, kroz taj crni grad, dublje u mrak.
Grad poćinje da živi oko nas, crne spodobe su posvuda, šapuću međusobno. Gorim od bola zrak se više ne može disati. Postajem slijep i hvata me panika, ali njena ruka me čvrsto stisne kao znak da će sve biti u redu. Bol je sve veća a ne mogu ni vikati da si dadem oduška. Preplavljuje me strah od smrti strah od nepoznatoga. "Da strah, srž svega je strah svi se nećega bojimo i tako idemo kroz život" čujem njene rijeći u glavi. "Ne boj se skoro smo stigli" šapuće mi nježno. Pod nogama osijećam skale i mi se penjemo negdi. Odjednom mogu opet disati i vidjeti. Na vrhu smo jedne tamne zgrade i srebreni mjesec nas obasjava. Ona mi govori da je slijedim i baca se s zgrade. Bol se opet pojačava i ja teturam do ruba pogledam dolje i ne vidim njeno tijelo na ulici, samo mrak. Bol je neizdrživa i ja padam preko ruba. Dok padam razmišljam o novčiću i na kojom njegovom stranom sada letim. Mukli tresak se ćuje i nalazim se na podu u svojoj kući.
četvrtak, 16.11.2006.
Zašto?
Budiš se ujutro a ne želiš. Zašto? Um ti se u istom trenutku i buni protiv tvog postojanja ali ga i prihvaća. Ne znaš čemu sve to. Čemu ta dualnost u tvojim mislima, jedan jaki glas u tebi koji govori da nije vrijedno ići dalje da se prepustiš da uveneš, a opet jedan tihi glasić u tebi ti govori da se moraš pokrenut, a između njih dvoje si ti, u boli. Da boli te jer ne možeš izabrati samo jednu stranu eh da je barem to lako. Kad ti je najteže još uvijek ćuješ taj mali glas u sebi koji ti kaže da nastaviš da će sutra biti bolje. Isto tako kad ti je najbolje ćuješ tog svog demona koji ti govori da će se uskoro vratiti i da će sve lijepo što si postigao biti uništeno. Zašto mora biti tako teško? Svi govore da je to život ali zašto? zašto je to život? Vječita borba u tebi bjesni a ti umireš polako jer si pre slab da odabereš i onda ni jedna strana ne može prevladati. Čemu to sve vodi ako ne ludilu ali opet i život je neka vrsta ludila.
srijeda, 15.11.2006.
Ne znam
Ne znam kako bi se trebao osijecati . Gledam kroz prozor i u sebi osjecam ispraznost.
Užasno je , sam si i ne možeš cuti svoje osjecaje.
Duša vapi za dodirom nekog kome je stalo, tko ce reci barem jednu rijec utjehe,
ali niko ne odgovara na taj vapaj.
sve se ugasilo oko mene, muziku ne cujem, druge ljude ne vidim, ništa više ne dopire do mene. U mraku sam. otkucaji srca su mi necujni neprimjetni ne mogu se sada ravnati
po njima. osjecaji su nestali, ugasli, cak ni suze mi ne dolaze na oci a znam da bi trebale. Slomljen sam opet sam izgubio sve što ja jesam.
razbio sam se u bezbroj komada i vjetar me sada raznosi u nepoznato. Bespomocan sam gledam samog sebe kako tonem sve dublje i sve mi se cini kao nestvarni san.
Da uvjeravam sebe da cu se uskoro probuditi iz ove pustare koju sam u sebi napravio, ali možda je
i sve ovo samo budenje iz nekog drugog sna u kojem sam bio potpun.
Stojim tako slijep i gledam kroz prozor svjestan pustoši koja mi se širi dušom a opet nemocan da se spasim.
Mogu samo cekati i vidjeti oce li mi se duša vratiti ili ću potpuno nestati.
